Sveti gral 1994
Salon Galerije Karas, Zagreb, 1995.

Predgovor kataloga izložbe Salon Galerije Karas, Zagreb, 1995.

Vertikalni svijet savršene formalne čistoće - Enes Quien

Samo si san, (ali u tebi sniva svijet) i njegova nijemost govori tvojim riječima.
…jer se ne ustavljuju ni u jednome obliku niti se zadržavaju na onome što sazdaju. (Octavio Paz)

 

U kipara Peruška Bogdanića razvidan je visoki stupanj razvijenosti snažne tektonike skulpturalne misli. Njegovi likovi isklesani direktno u vinkuranski kamen, likovi su iz mašte koji ostvaruju inverziju mnogostrukih varijanti iščitavanja, omogućujući nam da prodremo i osluhnemo u arhetipsku seksualiziranu vokaciju, određenu falusoidnu simboliku, u kojoj snaga teži da postane tajnovita i ponekad pogubna, uobličena kuglom/glavom u vrhu vertikalno komponirane mase. No po svojoj isključivoj vertikalnosti, Bogdanićeve su forme i kozmička stabla što se humaniziraju i postaju simbolima vertikalnog mikrokozmosa kakav je čovjek, povezanog s čovjekovom sudbinom, jer stablo je psihofiziološki totalitet ljudske individualnosti. Stablo postaje stup, stup statua, a svaki skulpturalno oblikovani ljudski (ob)lik u kamenu međuprožimajuća je metamorfoza. Vertikalizam pojačava slike uskrsnuća i pobjede, mjerom vremena naglašava ambivalentnost cikličkog simbolizma ezoterije mesijanskih i uskrisujućih vrijednosti, i amalgam procesualnosti rada. Na ikonološkoj razini, germanska mitologija i legende o vitezovima Okruglog stola kralja Artura, (Odinov malj, Parsifal, Sveti Gral, Lancelot) tek su matrice na kojima će neosjetno, naglo i istodobno uslijediti prijelaz s doslovnosti na stvaralačku djelatnost i iz prakse u estetsku spekulaciju. Pomak nije samo u promjeni predložaka, već u promjeni poimanja, u kojoj se ne radi (samo) o manualnom napretku već o dvostrukoj aktivnosti opservacije i realizacije, usmjerene ka novim načelima. Bogdanić nije kipar jednom za svagda usvojenih formula koje bi ga imobilizirale u izričaju. On svoje vertikale stvara u stanovitom poretku „bioloških mutacija”, gdje nije riječ o prijelazu iz jednoga figurativnog tipa u drugi. Mutacija se sastoji u definiciji novoga oblika, te u otkriću novoga puta koji omogućuje stvaranje mnogobrojnih oblika, u nepresušnoj kombinatorici varijacija formalnih tema, međusobno povezanih prije svega promatranjem prirode i kodiranjem rezultata promatračkog istraživanja u kameni materijal. Predložak se s područja deskriptivnog i anegdotalnog transponirao na razinu likovnog.

Geometrizacija oblika, najčešće u savršenoj ravnoteži i simetriji, tek je kadikad izigrana s blagim pomacima k asimetričnome, no svagda se jednostavnost i kvalitativna ujednačenost tekstura površine vraća slikovitosti pročišćene elementarne prvotnosti, koja u konačnome zbiru kompozicijske cjeline uspješno izbjegava puku anegdotalnost. Takav stav nije bez prethodnika u povijesti, naprotiv. Grci su izabrali za prikazivanje intelektualne elemente mjere koji prenose u bića onaj, u prirodi vrhovni zakon – zakon harmonije, drugim riječima, zakon suglasja dijelova koji čine cjelinu. Ako je moguće šifrirati univerzum i ako broj izražava tajnu prirode, kao u Grka, apsolutna dimenzija ne postoji, i zapravo je nebitna kvaliteta. Bogdanićevi raniji radovi: Prvi heretik, Drugi
heretik i Treći heretik u velikoj su mjeri aluzije na jednostavno obličje grčkog stupa s modificiranim kapitelom, u kojima je tijelo stupa u kamenu, a kapitel u bronci, i znatno većih dimenzija od posljednjih, ovdje izloženih radova, sada diminuiranih i stišanih. Tim slijedom, univerzum je moguće u svakom njegovom dijelu uvećati ili smanjiti, a da ne dode do bitne modifikacije, pod uvjetom da se promatra odnos dijelova. Pojam kvalitete upravo će se i usidriti u pojmu Ljepote koji podrazumijeva vjerovanje u jedinstvo univerzuma, u kojima utočište pronadoše i Bogdanićeve skulpture. Ideje s kraja jednog razdoblja označenog krajem stoljeća”, natkriljene su natuknutim utihnućem, neznane egzistencijalne, socijalne i kulturalne antropologije nisu ništa drugo doli refleksija prijetvorbe odredenih romantičnih nemira. Bogdanić u tom ozračju poprima neku „drugu”, arhaičnu i egzotičnu insinuaciju mišljenja pretočenom u okamenjeni smiraj, oživljujući u materiji zavodljive antifantazme, bez traga apokaliptičke gorljivosti, utemeljene u racionalnosti perceptivnog, taktilnog i trodimenzionalnog prostornog osjećaja ritma. Tek rijetko, kao u kipu Kozmičko uho, zaziva budućnost u igri amorfne percepcije. Oživljena je ideja alkemijske transmutacije materije, u kojoj je zadržana jaka doza nezaboravljene tradicije magije skulpture, rezultirajući savršenom bijelom čistoćom uzdignutom na pijedestal rituala, uznoseći viziju imaginativnog stanja koji oponira stvarnosti ambijenta. U tom slučaju djela Peruška Bogdanića mogu se čitati kao unutarnja odiseja, putovanje vlastitom privatnošću: poviješću, idejama, sjećanjima, umjetnošću, kulturom, mišljenjem i radom, kroz kontinuiranu aktivnost, već davno prepoznatu i prihvaćenu u komunikaciji s publikom, s punim pravom često i nagrađivanu od struke.

Salon Galerije Karas Zagreb 1995
Salon Galerije Karas, Zagreb, 1995.
Salon Galerije Karas Zagreb 1995
Drenje, Istra, 1995.
Atelijer na otvorenom Drenje Istra 1993
Atelijer na otvorenom, Drenje, Istra, 1993.
Salon Galerije Karas Zagreb 1995 2
Salon Galerije Karas, Zagreb,1995.