Predgovor kataloga izložbe Salon Galerije Karas, Zagreb, 1995.

Samo si san, (ali u tebi sniva svijet) i njegova nijemost govori tvojim riječima.
…jer se ne ustavljuju ni u jednome obliku niti se zadržavaju na onome što sazdaju. (Octavio Paz)

U kipara Peruška Bogdanića razvidan je visoki stupanj razvijenosti snažne tektonike skulpturalne misli. Njegovi likovi isklesani direktno u vinkuranski kamen, likovi su iz mašte koji ostvaruju inverziju mnogostrukih varijanti iščitavanja, omogućujući nam da prodremo i osluhnemo u arhetipsku seksualiziranu vokaciju, određenu falusoidnu simboliku, u kojoj snaga teži da postane tajnovita i ponekad pogubna, uobličena kuglom/glavom u vrhu vertikalno komponirane mase. No po svojoj isključivoj vertikalnosti, Bogdanićeve su forme i kozmička stabla što se humaniziraju i postaju simbolima vertikalnog mikrokozmosa kakav je čovjek, povezanog s čovjekovom sudbinom, jer stablo je psihofiziološki totalitet ljudske individualnosti. Stablo postaje stup, stup statua, a svaki skulpturalno oblikovani ljudski (ob)lik u kamenu međuprožimajuća je metamorfoza. Vertikalizam pojačava slike uskrsnuća i pobjede, mjerom vremena naglašava ambivalentnost cikličkog simbolizma ezoterije mesijanskih i uskrisujućih vrijednosti, i amalgam procesualnosti rada. Na ikonološkoj razini, germanska mitologija i legende o vitezovima Okruglog stola kralja Artura, (Odinov malj, Parsifal, Sveti Gral, Lancelot) tek su matrice na kojima će neosjetno, naglo i istodobno uslijediti prijelaz s doslovnosti na stvaralačku djelatnost i iz prakse u estetsku spekulaciju. Pomak nije samo u promjeni predložaka, već u promjeni poimanja, u kojoj se ne radi (samo) o manualnom napretku već o dvostrukoj aktivnosti opservacije i realizacije, usmjerene ka novim načelima. Bogdanić nije kipar jednom za svagda usvojenih formula koje bi ga imobilizirale u izričaju. On svoje vertikale stvara u stanovitom poretku „bioloških mutacija”, gdje nije riječ o prijelazu iz jednoga figurativnog tipa u drugi. Mutacija se sastoji u definiciji novoga oblika, te u otkriću novoga puta koji omogućuje stvaranje mnogobrojnih oblika, u nepresušnoj kombinatorici varijacija formalnih tema, međusobno povezanih prije svega promatranjem prirode i kodiranjem rezultata promatračkog istraživanja u kameni materijal. Predložak se s područja deskriptivnog i anegdotalnog transponirao na razinu likovnog.

Geometrizacija oblika, najčešće u savršenoj ravnoteži i simetriji, tek je kadikad izigrana s blagim pomacima k asimetričnome, no svagda se jednostavnost i kvalitativna ujednačenost tekstura površine vraća slikovitosti pročišćene elementarne prvotnosti, koja u konačnome zbiru kompozicijske cjeline uspješno izbjegava puku anegdotalnost. Takav stav nije bez prethodnika u povijesti, naprotiv. Grci su izabrali za prikazivanje intelektualne elemente mjere koji prenose u bića onaj, u prirodi vrhovni zakon – zakon harmonije, drugim riječima, zakon suglasja dijelova koji čine cjelinu. Ako je moguće šifrirati univerzum i ako broj izražava tajnu prirode, kao u Grka, apsolutna dimenzija ne postoji, i zapravo je nebitna kvaliteta. Bogdanićevi raniji radovi: Prvi heretik, Drugi
heretik i Treći heretik u velikoj su mjeri aluzije na jednostavno obličje grčkog stupa s modificiranim kapitelom, u kojima je tijelo stupa u kamenu, a kapitel u bronci, i znatno većih dimenzija od posljednjih, ovdje izloženih radova, sada diminuiranih i stišanih. Tim slijedom, univerzum je moguće u svakom njegovom dijelu uvećati ili smanjiti, a da ne dode do bitne modifikacije, pod uvjetom da se promatra odnos dijelova. Pojam kvalitete upravo će se i usidriti u pojmu Ljepote koji podrazumijeva vjerovanje u jedinstvo univerzuma, u kojima utočište pronadoše i Bogdanićeve skulpture. Ideje s kraja jednog razdoblja označenog krajem stoljeća”, natkriljene su natuknutim utihnućem, neznane egzistencijalne, socijalne i kulturalne antropologije nisu ništa drugo doli refleksija prijetvorbe odredenih romantičnih nemira. Bogdanić u tom ozračju poprima neku „drugu”, arhaičnu i egzotičnu insinuaciju mišljenja pretočenom u okamenjeni smiraj, oživljujući u materiji zavodljive antifantazme, bez traga apokaliptičke gorljivosti, utemeljene u racionalnosti perceptivnog, taktilnog i trodimenzionalnog prostornog osjećaja ritma. Tek rijetko, kao u kipu Kozmičko uho, zaziva budućnost u igri amorfne percepcije. Oživljena je ideja alkemijske transmutacije materije, u kojoj je zadržana jaka doza nezaboravljene tradicije magije skulpture, rezultirajući savršenom bijelom čistoćom uzdignutom na pijedestal rituala, uznoseći viziju imaginativnog stanja koji oponira stvarnosti ambijenta. U tom slučaju djela Peruška Bogdanića mogu se čitati kao unutarnja odiseja, putovanje vlastitom privatnošću: poviješću, idejama, sjećanjima, umjetnošću, kulturom, mišljenjem i radom, kroz kontinuiranu aktivnost, već davno prepoznatu i prihvaćenu u komunikaciji s publikom, s punim pravom često i nagrađivanu od struke.