Predgovor kataloga izložbe Galerija Nova, Zagreb, 1984.

Peruško Bogdanić svojim je radom i prisustvom na likovnoj sceni, bez sumnje dokazao da mu je kiparski izraz, kojeg se najlakše može definirati kao intiman zapis maštovite forme, blizak minimalizmu, a ujedno dovoljno ekspresivan da kod promatrača ostavi upečatljiv i snažan dojam. Bogdanić je progovorio jezikom nove skulpture, odnosno novim osjećajem voluminoznosti i plastičnosti koju uključuju određene mističke i simboličke konotacije.
Izložbom u zagrebačkoj galeriji „Događanja“, održanoj u lipnju 1982. Bogdanić se predstavio ciklusom gvaševa, dokazujući se na taj način i vještim crtačem, osobom iznimna osjećaja za boju, sklad i kompoziciju. Unio je u gvaševe senzibilitet identičan onom što ga nalazimo u njegovim skulpturama. U tom ciklusu Bogdanić je iznio vlastito videnje dubine mora, ali, iako je progovorio jezikom Mediterana, ravnao se prema svojim ranijim intimnim zapisima punim mistike i uznemirene ekspresije, te snažnog meditacijskog naboja.
Međutim, dok u spomenutom ciklusu usmjeruje polja svog interesa k morskim dubinama, sada, u ova dva izložena ciklusa, pažnja se nalazi na morskoj površini. Dok u prvom ciklusu autor amorfnim oblicima daje samo slutnju mora, sada njegovi gvaševi jasno pričaju o morskim pučinama. Pripadajući generaciji onih umjetnika koji su nikli netom nakon odumiranja konceptualne umjetnosti, jasan je njegov strah da mediteranska tematika može dovesti do određene profanacije umjetničkog djela i njegovog krivog tumačenja. Međutim, razloga za strah nema. Mediteran kod Bogdanića sasvim je drugačiji od gotovo svih dosadašnjih njegovih viđenja, jer i sada autor slijedi odavno zamišljen put: temi ne dozvoljava da ga na bilo koji način udalji od vlastite misli, pristupa i ideje. Mediteran se kod Bogdanića najjače osjeća u autorovu duhu vezanom uz sredozemnu tradiciju. Valovi i Brodovi teme su novih ciklusa gvaševa i skulptura Peruška Bogdanića, nastalih u posljednju godinu dana. Valovi na određen način čine sponu između prvog ciklusa i Brodova, što se osjeća u načinu slikarskog razmišljanja, iako ovdje zadivljuje čvrstina i jednostavnost forme koja uokviruje nježnu teksturu slikane površine, a ujedno ta je serija upravo po svojim formama najbliža autorovim kiparskim iskustvima. Na jedan način ovu Bogdanićevu seriju možda ne bi bilo pogrešno vezati uz japansku umjetnost, ne toliko na ekspresivni crtež Hokusaija ili poetičnost Hiroshige, koliko po senzibilitetu i materijalu, te čudnom odnosu boje i papira koji kod Japanaca odišu hipersenzibilnim ugođajima, što je slično i kod ovog Bogdanićevog ciklusa. Val kod Peruška, suprotno od dosad ustaljenih prikazivanja, nije bijesan element prirode, već nježna i sjetna površina zaokružena čvrstom formom kojom se autor na razne načine vješto poigrava. Serija Brodova do sada je najkompleksniji autorov ciklus. Bogdanić ne slika brod, broda radi, već se njime služi isključivo kao crtačkim predloškom od kojeg će autorova ruka, vođena razigranom maštom, stvoriti neiscrpne i čudnovate crteže. Predložak nije ništa drugo doli crtež papirnatog brodića kojeg djeca učine od novina, te ih obično poslije kiše puštaju na kratku plovidbu brzacima uz pločnik gradskih ulica. Varijacije na temu dječjeg brodića bezbrojne su, a čine ih nesputane geste autorova kista, vođene jakom i neobičnom imaginacijom koja ne dozvoljava nikakvo ponavljanje, već stalno pronalazi nova rješenja. Tim više čudi sklad jake ekspresivnosti crteža s naoko neutralnom podlogom gotovo fovističkih boja. Međutim, radi se samo o prividu. Podloga se miješa s crtežom, nalazeći se čas iznad, a čas ispod njega, da bi se konačno i interferirala s crtežom. Taj međusobni odnos podloge i crteža stvara određene kadrove, otkriva mnogobrojne prostore, a opet se povezuje u neraskidivu cjelinu. Boje, i ovog puta lazurne, dinamičnim tonskim pasažima sudjeluju u kreaciji kompozicije, diferencirajući je uzbudljivim ili pak smirujućim predznakom, dok praćenje samog crteža, već ilustrira onaj unutarnji nemir kojeg je autor u formama svojih skulptura zatvorio, a sada nesputano, linijskim znakovljem, u potpunosti otkriva. Ovim ciklusom Bogdanić je zašao u novo područje svoga rada, vrlo blisko posljednjim fazama nove slike, koja se sve više okreće novom osjećaju ekspresionizma. Raduje činjenica da je Bogdanić uvijek slijedio put, te je logičnim razvojem vlastitog izraza došao do najaktualnijih zbivanja u suvremenoj umjetnosti, noseći neizbrisiv znak osobnosti koja otvara put novim mogućnostima.