Predgovor kataloga izložbe Galerija sv. Krševana, Šibenik, 1997.

Vokacijom i naobrazbom kipar, Peruško Bogdanić odavno se okušao i dokazao također slikarskim radovima. Trodimenzionalnim ostvarenjima izgradio je prepoznatljiv opus primarnih, elementarnih karakteristika, a djelima na dvodimenzionalnim površinama komplementarno je svojim simbolima i znakovima dao svjetlo i boju. lako je slike (pretežno gvaševe) započeo izlagati nešto kasnije negoli oblike od bronce, kamena ili drva, kroz petnaestak godina papirnata je dionica dorasla do nemimoilazne aktive, koja se prema samostalno stojećoj plastici kao više nego dobrodošla sjena, kao sinteza tlocrta, bokocrta i idealnog presjeka.
U početku je relacija kipova i slika bila znatno bliža sprezi lica i naličja. Naime, dok su skulpture prirodno afirmirale taktilne vrijednosti i težile jednostavnom, jednodušnom i jednoznačnom obrisu, na ekranima i kadrovima papira očitovale su se polivalentne strukture, zbrojevi i umnošci analognih čestica-jedinica i kaptirali valeri istančanih kolorističkih preljeva. Sadržaj je kipa, naravno, ponajprije volumen i tijelo, a u naponu je slike volja da se artikulira prostor i okolina, „praznina” i ,,zrak”. Nježni tonovi Bogdanićevih gvaševa stvarali su elastične, gipke međuprostore, i mogli su primjereno fungirati kao pozadine ili mjesto projekcije energetskih silnica iz postavljenih jezgri.
Najnovijim ciklusom uspostavljaju se nešto drugačiji odnosi plastičke i kolorističke interpretacije vizualnih pojava. Epiderma plohe podjednako suptilno je nijansirana, ali sada u prvi plan dolaze čvrsti i jedinstveni oblici jasnih prostornih protega i volumenskih sugestija. U pomalo iskošenoj svakako slobodnije shvaćenoj perspektivi javljaju se statični i masivni blokovi neke zamišljene arhitekture, iz neutralne beskonačnosti izranjaju polukrugovi, odnosno polukugle, označene čvrstim rubovima i naznačene nekim rudimentarnim sustavom meridijana i paralela.
Ovaj bismo ciklus mogli nazvati ,,kupolama” ili ,,kalotama” te susljedno tome opteretiti ga asocijativnim komentarima, govoreći o zemlji ili kornjači, o šatoru ili igluu, o padobranu, paviljonu ili o slonovskoj šapi. Ali neovisno takvoj ,literarnoj” nadogradnji, oblici postoje u čistoći i domišljenosti sustavnog predstavljanja. Na jednom od radova, koji, ako i nije prvi, možemo smatrati ishodišnim, potezi i crte kao da još traže definitivnu ,,kristalizaciju”. Na svim ostalim plohama ideja zatvorene, zaokružene forme je metodično provedena i varirana u nevelikim, ali opravdanim i logičnim pomacima. Ne bi nas trebalo čuditi kad bi se razrada istog motiva nastavila i u nekom materijalu, u trodimenzionalnim, teškim i dodirljivim volumenima.

Kako bilo, kiparsko mišljenje i kiparski crtež Peruška Bogdanića ovom su zgodom našli još jedno uporište i drugačiji način povezivanja sa slikarskim kolorističkim iskustvom. Ciklus kupola”,
međutim, ima i izrazito autonomno značenje, vlastitu ravnotežu ograničenog i geometrijskog, izrazitu usklađenost svjetlosti i tame, specifičnu dinamiku punine i praznine, ,,škrto bogatstvo” apartnog kolorita. Jednom riječju, korak u strogo kontroliranom napredovanju, etapa u u sve neke arhetipske pojavnosti.