Predgovor kataloga izložbe Studio galerije Forum, Zagreb, 1981.

Kad se u proljeće 1980. godine Peruško Bogdanić javio prvom samostalnom izložbom, bilo je odmah jasno da mu radovi nisu nastali slučajno, ni jednostavno. Klasični kiparski materijali kojima se služio-želje bronca, alabaster-potencirali su osjećaj zrelosti i dovršenosti njegovih umekšanih geometrijskih formi. Na tim radovima nije bilo ničeg suvišnog: glatka prizmatična tijela završavala su grebenastom krestom ili su se u gornjem dijelu nenadano širila i istezala stvarajući meka ulegnuća. Neka su pak već na samom početku rasta okomitu os pretvarala u napetu kosinu koja je nosila neznatno tordiranu masu. Skulpture su po pravilu bile vezane u svojevrsne cikluse. Autor je tako nizom srodnih oblika objašnjavao minimalne plastičke razlike, bilo da je riječ o osi, bilo o obradi površine ili izmjeni materijala, bilo o problemu ravnoteže. Upravo je u tim temeljnim problemima oblikovanja Bogdanić pokazao superiorno vladanje svojim medijem. U toj je superiornosti znalo kadikad biti i zasićenosti: vitalni i žilavi oblici doimali su se u svojoj krajnjoj pročišćenosti odveć klasičnima za umjetnika koji tek započinje posao. Prije ovih radova Peruško Bogdanić izveo je niz konstrukcija od žičane mreže. Šuplji su se valjkasti oblici izvijali i tako stvarali privid napetosti unutrašnjeg volumena koji je kroz otvorene prozirne opne slobodno korespondirao s vanjskim prostornim omotačem. Te žičane mreže naličile su na prostorni crtež: privremen, nepostojan i krhak. „Siromašni“ je materijal neposredno govorio o težištu kiparskog problema: napetosti prividnih volumena. Te, uvjetno nazvane žičane konstrukcije, autor je izvodio kratkim i jezgrovitim zahvatima ostavljajući materijal sirovim, ne skrivajući njegovo ,,siromaštvo”.
Evo zašto spominjem djela s prve Bogdanićeve izložbe, meke geometrijske volumene s jedne strane i nešto starije žičane radove s druge. Pogledamo li nove skulpture možemo jasno uočiti korijene koji sežu do ova dva izvora. Umekšani je minimalizam prerastao u vitalne forme koje dovršenost i kristalnu jasnoću prethodnih zamjenjuju za grubost, gotovo organsku čvrstoću. Oblici su postali bremenitijima, os skulpture više nije tako gipka, ona je zgusnuta i ističe sirovu vitalnost. Razlike u obradi površine su najuočljivije. Na ovim radovima više nema uglačanih površina; štoviše, umjetnik ostavlja vidljive poteze, vidljiv dodir, a samim tim se pojašnjava osjećaj elementarne tvarnosti kipa. Materijali iz kojih su djela izvedena jesu gips, drvo, žbuka bronca. Oni se oblikovanjem ne skrivaju iza glatke i neprozirne opne. Hrapavim se ljuskama nastoji potencirati izvorno stanje materijala, pružiti osjećaj neposrednosti oblikovnog procesa. A upravo u toj sirovosti, čak „siromaštvu” tvari, kao i dojmu neposrednosti, moguće je prepoznati srodnost s ranije spominjanim radovima od žičane mreže. Ponovno se, dakle, uočava jezgrovit i direktan govor sirovim materijalom. Od kojeg je značenja važnost materijala, jasno kazuju isti kipovi izvedeni u bronci i gipsu. U ranijim je djelima površina bila uglačana do blještavila, sada je ona uvijek mat. Sve to upućuje na važnu prekretnicu u kojoj se mogu prepoznati i tragovi ranijih iskustava. Sažimanje tih iskustava samo je jedna komponenta u ovim zaista novim, zaista cjelovitim Bogdanićevim djelima.