Predgovor kataloga izložbe Künstlerhaus Bethanien, Berlin, 1990.

Prije otprilike desetak godina vidio sam kod jednoga zajedničkog prijatelja u Berlinu prve radove Peruška Bogdanića i još su mi uvijek u živom sjećanju. Bili su to gvaševi maloga formata, brodovi na vodi, zaplivali u decentnim bojama. Ovakvom mišlju slijedim konzervativnu interpretaciju koja u slučaju Bogdanića može biti zavođenje u bludnju, jer međutim, njegovi brodovi” sadrže formalne elemente najveće jednostavnosti. Njegov obrazac može biti svaka brodica ili troroga kapa kakvu ljudi rade od papira pri zidarskim radovima. No ambicija brodica nije prikazivanje plovidbe brodova. Skupljeni u plošnim strukturama, pokazuju se oni mnogo više kao simboli, koji nas obaviještavaju o jednom novom poretku stvari.

U teoriji umjetnosti uvijek se nanovo pokušavalo ispitati i analizirati tijesnu povezanost između životne stvarnosti jednog određenog vremena i društva te umjetničke stvarnosti. Podlegnem li i ja toj kušnji, čineći to na jednom individualnom djelu, pokazat će nam se umjetnik, koji djelujući u društvu prema oficijelnom diktatu Mimesisa, donosi jedno samosvojno, možda i subverzivno, rješenje. Mladi je čovjek s Hvara na hrvatskom Sredozemlju u tim ranim radovima svoju prisnost sa svijetom mora pretočio u jedan gotovo apstraktan crtački jezik. U njemu je umjetnik slobodan da razvija vlastiti Poiesis (kao što bi rekao Aristotel), svoju vlastitu umjetničku realnost. Moram dodati, da mnogi pojmovi, koji se upotrebljavanju kao argumenti sve više i više postaju „kolebljivim oblicima”. U jednoj Europi koja se obnavlja, čije su granice na Zapadu i na Istoku postale propustljivima, a gdje se opet druge (kao na konfliktnom jugoslavenskom području) ponovno zatvaraju: u toj vještičjoj kuhinji novog europskog društva jednostavna dijalektika životne i umjetničke realnosti dovedena je u pitanje. Čak i mnogo upotrebljavani pojam autonomije umjetnosti u prostoru bez funkcija, kako je tehnologija smjestila i oslobodila mišljenje, zahtijeva ponovno vrednovanje, gdje nas posljedica tog napretka” made in Europe u izsilovanoj prirodi prisiljavaju na reviziju uobičajenih uzoraka ponašanja. Jedino stvarno je nužnost promjene. Umjetniku je potrebno odvažnosti da odredi svoje mjesto u tom moru neizvjesnosti, na tom sajmu mogućnosti, da ga odredi s točnošću i samopouzdanjem. Peruško Bogdanić posjeduje i neke druge za to neophodne kvalitete: siguran osjećaj za formu, vladanje slikarskim i kiparskim jezikom, snagu za ironično distanciranje i jedan gotovo klasičan osjećaj za red. Tu rijetku i nadasve dragocjenu sposobnost vjerojatno možemo pripisati njegovom mediteranskom nasljeđu: ja ću je zvati Bogdanićevom hrabrošću da bude jednostavan. Njegov autoportret iz 1987. godine rječito odražava ove prednosti. Iz jednog neobrađenog komada izrađena glava strši strogo uvis-ljudska glava reducirana i koncentrirana na nekoliko obilježja-ona prije svega odražava principijelnost i usmjerenost prema cilju. Podbradak i ivičasta Adamova jabučica izranjaju iz snažnog vratnog stupa i dodaju liku snagu volje. Time misaoni i osjećajni dijelovi lubanje koja strši uvis, koja je također suptilno zaobljena i modelirana, suprostavljaju izraz misaonosti i senzibilnosti. Ove bitne osobine autoportreta Bogdanić vješto naglašava dvjema okomitim pukotinama na suhoj osnovi. Ovaj rad iz ciklusa Glave najavljuje jedno daljnje svojstvo: pogled prema unutra. Ne znam, koja je bila umjetnikova namjera, kad je izostavio lice. Za pojašnjenje poslužit ću se jednom rečenicom Itala Calvina iz njegovog djela Šest sjećanja za slijedeći milenij. Kao naznaku za svoj način rada, svoj ideal „oslobođenosti” pisac navodi mit o Perzeju, Perzeju koji Meduzi pomoću odraza njezinog lika na njegovom brončanom štitu odrubljuje glavu: u protivnom njezin bi ga izravni pogled pretvorio u kamen. Calvino kaže: Perzejeva snaga … leži u odbijanju da gleda izravno a ne u odbijanju stvarnosti u kojoj je osuđen živjeti. Mislim da taj neizravan pogled označava nastojanje našeg umjetnika, da prisutnu stvarnost pokori svojoj volji, svojim vizijama i svojem principu reda.
Peruško Bogdanić je na svom putu. Ima još dobar komad puta ispred sebe. Trebao bi nastaviti dosljednošću, koja je prisutna u njegovom radu proteklih desetak godina. Od vremena simbolike brodova na njegovim gvaševima nastavlja Bogdanić s ekonomičnošću oblikovanja i umjetničkom senzibilnošću. Istodobno razvija samosvojnost crtačkih oblika, koje je sam razvio. Ciklus berlinskih gvaševa iz 1988.-strogo naznačena „tijela” i geometrijski signali jedne vrste kabalističke semiotike – pokazuje Bogdanićevu dominantnu kiparsku nadarenost. S dvostrukom skulpturom Venecija iz 1988. i drvenom skulpturom Lice izgubljene bitke nastalom 1989. u Škotskoj umjetnik je konačno ovladao svijetom „objekata”. Oni su znaci i dokazi njegovih istraživanja i ovladavanja slobodnim volumenom. S tim ,spiritualnim faktorom” u prostoru umjetnik ostavlja iza sebe ono, što je u njegovim ranijim radovima moglo smetati kao prebojažljivo ili predekorativno. Vratimo se natrag Europi. Hrvatska se – slijedeći svoju povijesnu gravitaciju-ponovno okreće srednjoj Europi. I prvo europsko otvaranje „Zagrebačkog salona lijepih umjetnosti” ove 1990. godine jedan je od tih znakova. Peruško Bogdanić pridonio je tom projektu. On će i zbog svog umjetničkog rada proširiti i intenzivirati svoje dosadašnje veze s Italijom, Škotskom, Berlinom… To je dobro i potrebno. Europa treba duhovnu razmjenu i dijalog koji prelaze državne i regionalne granice. Trebamo umjetnike iz ovog prostranog dijela Europe koja se nanovo definira: nova društvena stvarnost realizirat će jedan novi, sličan ili drugačiji, estetski identitet. Umjetnike trebamo također, kako bi se očuvala i obranila spiritualnost Europe od neke buduće europske masovne kulture. Peruško Bogdanić je jedan od umjetnika, na kojega možemo računati. Jedan, koji posjeduje neizravan pogled i koji se ipak ne odupire stvarnosti, koju mu je sudbina dodijelila.