Predgovor kataloga izložbe Gradska galerija Zabok, 2019.

Iva Körbler

Opus Peruška Bogdanića jedna je od najintrigantnijih kiparskih dionica u suvremenoj hrvatskoj skulpturi. Na tragu povratka kiparstvu, ali istovremeno kompleksno spajajući konstruktivistička, analitička i geometrijska načela redukcije pojavnog svijeta, Peruško Bogdanić izdvojio se finom metaforikom svojih formi, ali se jednako tako uspio morfološki i konceptualno odmaknuti od zahtjevne blizine Slavomira Drinkovića, Ljube de Karine ili Kuzme Kovačića.
Štoviše, bez obzira na odabir materijala, Peruško je u kontinuitetu stvarao oblike koji su čak bili bliži Arte Povera konceptu, ali je čuvao lirsku dimenziju skulpture. Jednostavne, ali nimalo arhaične, njegove su drvene skulpture ostale bliske prirodi i organičnosti, kao da ih je kipar tek malo popravio“ i doradio, i gdje nota rustičnosti ne prelazi u grubost. Baštineći ideju kako dobra skulptura mora u sebi čuvati zatočenu energiju i sile Prirode, umjetnik u traganju za ravnotežom između odabranog komada materijala i naknadne kiparske intervencije želi zanatsko-tehnički aspekt svesti na minimum – tek malo oduzeti ili dodati formi, kako ju ne bi previše udaljio od prirodnog.
Jednom sam već primijetila kako Peruškove skulpture mogu biti i značiti mnogo toga, bez obzira na naslov djela, koji ipak dopušta promatraču da u oblik upisuje vlastite asocijacije i metafore. One tako mogu biti totemi, putokazi u prirodi, okamenjena ili odrvenjena mitološka bića iz pravremena ili u apstraktnijoj varijanti, mogu upućivati na sile života: od pulsiranja, svijanja, stezanja, sušenja ili propadanja „drva života“ kao emanacije životne energije, ali i alegorijskih značenja motiva ruke. Upravo će u crtežima umjetnik iskazati askezu i blagost prema činjenici protjecanja vremena, alegoriji uspona i pada ljudske snage, svijesti o prolaznosti.
Čuvajući se od opterećivanja vlastita kiparskog puta bilo kakvim pretencioznim intelektualno-teorijskim razinama, čini mi se kako je umjetnik u svoja brojna djela možda i nesvjesno urezivao i upisivao memento mori – jer drvo kao materijal ipak ima svoj vijek trajanja. To nas vodi prema još jednoj dimenziji Peruškovog opusa; onoj meditativno-kontemplativnoj, koja kod ovog umjetnika također sasvim autentično izvire iz svijesti o karakteru materijala u kojemu radi, i gdje često nema težnje za pojavnom finalizacijom oblikâ. U svojoj biti, Peruškove su skulpture atemporalne, bez pečata trenda, stila i znaka vremena, što nas ponovno dovodi do cikličkog obnavljanja silâ i superiornosti Prirode nad svim ljudskim i materijalnim. Jer pulsacija energije koja protječe njegovim radovima govori u prilog upravo toj tezi.