Predgovor kataloga izložbe Galerija SC, Zagreb, 1980.

Prva samostalna izložba uvijek je ne samo posebna kušnja za mladog umjetnika, nego i nesvakidašnji izazov jevnosti. Tim činom stvaralac polaže račune pred samim sobom i pred drugima te sagledava svoje djelovanje u kontinuitetu: ako mu je dotad i bilo dozvoljeno okušavati se na različitim područjima, ogledati se prema drugima i ugledati u druge, prigoda skupnog pokazivanja većeg broja radova nužno postavlja pitanje zajedničkog nazivnika, pokrića i identiteta. Ali kako je za autora neophodno da otkrije i potvrdi svoje djelo kao samostalno biće toliko bi i publika i kritika trebali preuzeti obvezu da tom djelu odgovore, da iznadu specifične crte (ako ih ima) i da njegovu eventualnu novinu uklope u postojeći sustav (uz odgovarajuću izmjenu cjeline-kako je upozoravao T. S. Eliot).
Za mladoga kipara prva je izložba naročiti problem. Osim ritualne inicijacije, pročišćenja od taloga školskih zasada (od ,,istočnog grijeha” Akademije – kako sam to davno s nešto pretjerivanja ustvrdio), on mora pokazati i primjerenu snalažljivost u okvirima neizbježno ograničenih sredstava izražavanja. Dok slikaru početniku stoje na raspolaganju više-manje iste tehničke mogućnosti kao i njegovim prethodnicima, te svoju inačicu može izboriti u slobodnoj konkurenciji”, kipar se na startu najčešće mora zadovoljiti neadekvatnim izborom materijala (svojevrsnim supstitutima, škrtim količinama i reduciranim dimenzijama) za svoje prostorne i oblikovne vizije. Stoga su realizacije i manifestacije novog duha u skulpturi redovito rjeđe nego li u slikarstvu. Kipar Peruško Bogdanić javlja se prvom izložbom sasvim svjestan navedene situacije. Međutim, iz teškoća i ograničenja on je znao izbiti i neke prednosti, učiniti svoj izraz posebno primjerenim jednom novom početku. Njegov se individualni početak, sretnim stjecajem okolnosti, poklopio s početkom vrste, s preispitivanjem samo pojavnosti skulpture i traženjem njezinih osnovnih elemenata. Raščistivši odmah s akademskom epidermomon uputio se prema glatkoj plohi i jasnoj mjeri, prema volumenu i jezgri, prema temeljnim formama i likovima. U dosad prikazivanim radovima Bogdanić je dodirnuo nekoliko rubova i ispitivao svojstva različitih instrumenata i tvari, ali uvijek u znaku krajnje redukcije. Najprije je u obojanom drvu radio minimalističke konstrukcije, prateći sitne otklone od zadanog i uobičajenog geometrijskog poretka. Zatim je metalnim limom i žicama zatvarao prostorne rešetke, aktivirajući malim pomacima unutrašnjost i vanjštinu skulpture. Konačno se okrenuo elementarnim znakovima, čvrstim, postojanim prizmama i obeliscima, izrazitog simboličkog napona. I u svakidašnjem trenutku Bogdanić pokazuje bliskost s raznovrsnim materijalima i različitim načinima obrade. Ali više se ne radi o improviziranim sredstvima, nego upravo o namjernom traženju adekvatnog odjeka i „pravog tona”. Nakon skica u glini i gipsu oblike provjerava u bronci-patiniranoj, posrebrenoj i galvaniziranoj. Nimalo slučajno odabire klasičnu kiparsku tehniku u kojoj će škrtost i sažetost njegovih motiva i znakova doći do posebnog izražaja; odnosno, od tradicionalnih ostvarenja skulpture želi se razlikovati stavom, a ne tek izvedbom. Zatvoreni ciklus Bogdanićevih radova predstavlja zapravo varijacije na temu. Asocijativno se dodirujući s oblicima iz svakodnevice (poput tornja ili stupa, klina ili prsta) njegovi oblici ne nastoje oko prepoznatljivosti, to jest metaforičkih konotacija, nego teže učinku neke rudimentalne, neizmjenjive i nezamjenjive figure. Riječ je o svojevrsnim primarnim strukturama u kojima je svaki član samostojan i dovršen, a istovremeno upotrebljiv u složenoj kombinatorici elemenata. Dakle, svaki Bogdanićev kip je najprije monem i morfem, a zatim slog ili zglob cjelovitog kiparskog sustava. Poslužimo li se još jednom već spominjanom idejom o novom početku, reći ćemo da on sriče abecedu temeljnih prostornih oblika, vraćajući se nakon školovanja samom ishodištu (zanata i značenja).

Krenuvši od piramide, valjka, stošca autor je postavio u prostor vlastita heterodoksna, negeometrijska tijela. Sumarnom-ali stoga ništa manje očiglednom-modelacijom naglasio je napetost ploha i taktilnost bridova, posvojio ih je organskim tragom i ljudskim mjerilom. Zanimljivo je da unatoč načelne ravnopravnosti vizura (obrada uglavnom omogućuje da ih postavimo i naglavce i ležečke, da ih motrimo i prema gore i prema dolje) Bogdanićevi kipovi sasvim prirodno streme vertikali. To, međutim, nije čovjekolika okomica ni dendromorfni uzgon, nego provociranje sile teže i kaptiranje izduženih sjena po zaglađenim stranama. Osovljeni u prostoru poput čunjeva ili kućica, oni omogućuju igre slaganja i razlaganja, zbrajanja i umnožavanja. Jednom rječju: variranje sa zadanom konstantom. Izložbom treba provjeriti kako će ih prihvatiti zidovi i podovi, kako će odjeknuti u ambijentu, ali već sada možemo zaključiti da su rađeni strogo i dosljedno, da su izvedeni lege artis te da svjedoče odreden intelektualni profil i intuitivnu otvorenost njihova autora.